KAKO SE SLUŽITI RJEČNIKOM
Iz priloga Vladimira Anića trećem izdanju
Rječnika hrvatskoga jezika

Uvod

Rječnik hrvatskoga jezika jest opisno-normativni rječnik hrvatskoga književnog jezika. Rječnik daje sliku suvremenoga stanja jezika i u jeziku sačuvanih sjećanja, tradicija, običaja, načina života, mentaliteta i civilizacije hrvatskoga naroda (opći opis) i ujedno daje uvid u izgrađen hrvatski književni jezik u njegovoj pravilnosti (norma ili propis). Prikazujući njegove zakonitosti, Rječnik daje uvide i u predvidljive buduće mijene u hrvatskom jeziku.
Osnovna odlika riječi i drugih jezičnih jedinica koja ih čini prikladnima za Rječnik kao prikaz suvremenog stanja jezika i stanja u jeziku jest komunikativna valjanost, tj. prihvaćenost u jeziku izvornoga hrvatskog govornika. Međutim, Rječnik daje uvid i u slabije poznat vokabular i frazeologiju iz ukupnog tradicionalnog stvaralaštva u jeziku, kako je danas očuvano i kako stoji u odnosu prema pojmu pravilnoga hrvatskoga književnog jezika. To nije knjiga samo najboljih, nego svih riječi i drugih jedinica (pojam »svih« relativan je prema ukupnim i neiscrpnim mogućnostima jezika). Korisniku se riječ u Rječniku pruža kao činjenica na koju on nailazi čitajući ili slušajući i o kojoj želi dobiti informaciju, a ne kao činjenica koja ga obvezuje (kao riječ koju on mora upotrebljavati). Položaj riječi u jeziku pokazuju odrednice, upućivanja i definicije.
U našoj filologiji, pedagogiji i u jezičnom savjetništvu održava se mišljenje da »stranu riječ« treba zamijeniti kad postoji dobra »domaća« zamjena. Ta je krilatica imala najveću vrijednost kad se u svakodnevnim situacijama zaista upotrebljavalo mnogo stranih riječi, npr. kad se »švapčarilo« i govorilo cener: desetka, kenig: kralj itd. U čišćem izražavanju, u školskim zadaćama, novinskim tekstovima itd. lako će se upraviti izbor riječi na drugi član u paru (desetka, kralj). Ali krilatica nije ni obuhvatna (zaboravlja na razine jezika više od riječi) ni korisna u pragmatici jezika. Npr. filozofski pojam Umwertung uvijek će biti upotrijebljen kao strana riječ. Ona ima »dobru domaću zamjenu«, ali bi se zamjenom izgubio odnos informiranosti govornika i sugovornika prema filozofiji i filozofu koji je uspostavio taj pojam kao svjetsku kulturnu činjenicu. Pragmatika vrijedi za pojedine pojmove i termine (kao što je ovaj primjer), kao što vrijedi za sav jezik: za riječi, za vezane i za frazeološke izraze. Rječnik uvažava razmicanja horizonata postignuta proučavanjem pragmatike jezika, do najnovijega vremena neistraženog i zapuštenog područja lingvistike.
Leksikografski članak, koji će dalje biti opisan, omogućuje korisniku: a) da s Rječnikom u ruci te uvide širi, b) da se Rječnikom služi kao priručnikom kad traži pojedinačne obavijesti pod natuknicom u objašnjenim zonama, c) da se služi Rječnikom kao knjigom za stalno listanje i da time upotpunjava sliku bogatstva i izražajnosti hrvatskoga jezika.

Struktura Rječnika

1. Rječnik obrađuje abecednim redom riječi (to je natuknica) i u istoj cjelini (članku) jezične jedinice pod znakom (sintagmatske veze ili izraze) i pod znakom (sintaktičke veze ili izraze). Hrvatski jezik nailazi na probleme kad treba priznati kao riječ razne uzvike i onomatopejske riječi, oblike kao joj, mu itd., složenice i uopće s pojavama srastanja riječi. Rječnik, kao što je u svijetu običaj, bilježi i glasove abecede i druge pojave koje nisu (ili kad nisu) riječi, kao što su prefiksi i sufiksi produktivni u tvorbi riječi.
Abecednim redom nižu se osnovni (kanonski) oblici riječi, ako oni postoje: nominativ jednine riječî koje se sklanjaju, infinitiv glagola i pozitiv neodređenog pridjeva (ako takav u komunikaciji postoji). Izvedeni oblici daju se unutar članka.
Prefiksi, neki sufiksi i negacija ne- ispisani su u grafičkom rješenju Rječnika verzalom.
U Rječnik su uvrštena imena država, svjetskih gradova sa preko milijun stanovnika, većih rijeka i planina, hrvatskih naseljenih mjesta (iznad 500 stanovnika), imena stanovnika naseljenih mjesta, od njih izvedenih pridjeva i priloga od tih pridjeva (kad donose dodatno značenje).
Ako prema općem modelu za ime stanovnika naseljenog mjesta postoji i poznato lokalno kojemu pripada kontekst »kako ljudi ondje sami sebe zovu«, označen je kraticom lokal.

Posvojni pridjev dio je jezika. Ime ostaje izvan jezika. To znači da se može naći ili tražiti izbor između dvije ili više mogućnosti, ali da u biti imena ne podliježu standardizaciji ili joj se opiru. Zato korisnik ne smije misliti da je model za nazive evropskih zemalja -ska, koji je Vuk Karadžić u 19. stoljeću uopćio prema Turska (pisao je Moldavska, Talijanska itd.) jedini model. U hrvatskim tekstovima jaku tradiciju imaju i izvorni (izgovorno prilagođeni) oblici kao Španja (npr. u M. Pavlinovića), odatle Španija, Italija i odatle uopćeno Moldavija, Letonija, Livonija itd.
Prema imenu mjesta ili kraja, bilježi se prilog onda kad postoji šire znanje o njegovu postojanju i značenju (tip ponašanja o kojem postoji iskustvo ili se takav tip ponašanja pripisuje). Ako nije tako navodi se samo pridjev.

VRH STRANICE

2. Leksikografski članak u kojem je riječ obrađena ima onoliko dijelova (entiteta) koliko njena osobitost traži.
Članak počinje NAGLAŠENOM NATUKNICOM

Hrvatski jezik ima četiri naglaska: kratkosilazni, kao na riječi ; kratkouzlazni, kao na riječi ; dugosilazni, kao na riječi ; dugouzlazni, kao na riječi . Označene su i dužine koje se javljaju poslije naglaska. Četiri naglaska nalaze se na riječima unutar opće zakonitosti povijesno uvjetovane: na posljednjem slogu nema naglaska, na unutrašnjim slogovima dolaze samo uzlazni naglasci, na prvom slogu mogu stajati sva četiri naglaska. Unutar te opće zakonitosti riječi se raspoređuju u akcenatske tipove, kao npr. , i . Tako se riječ vjesnik može naglasiti kao radnik, vojnik (rjeđe) i pjesnik (rijetko). Korisnik Rječnika mora računati s tim a) da u hrvatskom jeziku mnoge riječi mogu biti različito naglašene u okviru opće zakonitosti; Rječnik bilježi jedan pravilan, ali ne i jedini mogući pravilni naglasak, b) da postoje prema akcenatskim tipovima općenito dvije ili najmanje dvije naglasne zone: mediteranska i kontinentalna. Prva se odlikuje dosljednijim prenošenjem silaznih akcenata na prvi slog i proklitiku, druga, prilagođivanjem silaznih akcenata u uzlazne. Rječnik daje najuobičajenije rješenje, bez krajnosti u jednom ili u drugom smislu.
Naglasak je povezan sa sekvencijom glasova na mjestu nekadašnjeg jata. Izgovor sekvencije jata tretira se jednosložno, s tim što poštuje pravopisnu tradiciju i konvenciju (cvijet, dijete izgovor: cvjet, djete). Prema tome, u riječima kao naglasak je na jedinom, a ne na posljednjem slogu, a u na prvom, a ne na unutrašnjem slogu.
U Rječniku je zabilježen uobičajen standardni (književni) naglasak. Ipak se svi drugačiji naglasci ne smatraju u praktičnom životu jezika jednako dalekim ili nepravilnim prema strogo shvaćenom književnom naglasku. Takva odstupanja, različite težine i dometa u životu hrvatskoga jezika, odraz su tendencija koje objektivno u jeziku postoje. Tako se mogu uočiti a) silazni naglasak na unutrašnjem slogu usvojene internacionalne riječi: prema , b) silazni naglasak na unutrašnjem slogu genitivu množine imenica muškoga roda: prema ili prema . Te se tendencije mogu u standardnom jeziku nazivati različitim terminima (podstandardnima ili razgovornima), ali se moraju razlikovati od pogrešnih akcenata u odnosu na književni jezik, takvih koji ostaju samo činjenice nekih govora u okviru štokavskog narječja ( prema stolica,prema itd.).
Te su tendencije svojstvo štokavskog akcenta. One se razvijaju unutar njega. Hrvatski književni akcenat jest štokavski akcenat, a ne mješavina kajkavskog, čakavskog i štokavskog akcenta. Zato se nabrojene tendencije ne smiju podvesti pod olak, mada često čuven sud da su rezultat toga što veliki gradovi, posebno Zagreb, »djeluju«, ni pomiješati s pojavama kad se u potpunosti ne usvoji književni akcenat: kad se od – prez. dobije ili kad se akcenatski tip promijeni u .
Naglasni sustav hrvatskoga jezika vrlo je čvrst. Ipak se iznimno bilježi zadržan naglasak na posljednjem slogu usvojene riječi prema nekom drugom jeziku ().
Ako riječi različito znače, a imaju isti naglasak, to je opisano u člancima označenim sitnom brojkom.

VRH STRANICE

3. Uz naglašenu natuknicu stoji OZNAKA RODA (ukoliko je imenica), odnosno GLAGOLSKOG VIDA (ukoliko je glagol) ili naprosto OZNAKA VRSTE RIJEČI (prid., pril., zam. itd.).

a. Pridjevi i zamjenice imaju oblike s promijenjenom osnovom

prid. (komp. )

Uz pridjev daje se određeni oblik i komparativ, dok se superlativ obično ne donosi ako se tvori bez promjene morfonološke prirode.

b. Glagol, a gdje je potrebno i druga vrsta riječi, uz natuknicu ima podatak kako veže riječ u padežu (valencija kao gramatičko sredstvo oblikuje značenje)

1. () ... 2. (na koga/što, o kome/čemu)

Onaj tko je odgojen u tradiciji naših gramatičkih opisa nije naučio na to da gramatičko sredstvo vidi kao sredstvo koje oblikuje značenje (semantika izražena gramatički). Uobičajena predodžba korisnika o prijelaznom i neprijelaznom glagolu ovdje se čuva uz dopunu koga/što, ali su odnosi prikazani u znatno širem rasponu ukupne jezične građe.
Nakon toga slijedi informacija o glagolskom vidu

() svrš.
() nesvrš.

Oni su izdvojeni svaki pod svoju natuknicu. Odnos svršene (trenutne) i nesvršene (trajne s podvidom učestale) radnje jedan je od izrazito teških problema u usvajanju hrvatskoga kao stranog jezika, a ni izvorni govornik nije pošteđen nedoumica oko tvorbene tehnike glagola u oba vida. Te tehnike (prefiksacija, infiks, naglasak) ne proizvode automatski i simetrije u značenju.

VRH STRANICE

4. U tzv. GRAMATIČKOJ ZONI naznačenoj oštrim zagradama nalaze se uz podatke o akcenatskom tipu i gramatičke informacije: a) gdje se javljaju promjene morfonološke prirode u deklinaciji i konjugaciji, b) gdje su vezane uz semantičke promjene (glagolske valencije i glagolski vid ili aspekt)

Od imenica kao G mn ne isključuje manje čest oblik .
Uz imenice muškoga roda navodi se nominativ množine s neproduženom i produženom osnovom (što se obično naziva dugom i kratkom množinom) onda kad se oba realno javljaju, kad se dijele po značenju ili kad se razlikuju po ekspresiji

Glagolska imenica u oštrim zagradama jest gramatički podatak. Kad je glagolska imenica izvučena u natuknicu, onda, uz definiciju, ima i druge podatke, kao svaka natuknica. Korisnik Rječnika nailazi na razne interpretacije glagolske imenice, kojima neće uvijek moći objasniti taj dio leksičkog blaga. Rječnik predočuje stanje u vokabularu (riječi i njihova značenja), a u načelu ne obrazlaže njihovu tvorbu. Neobvezatnost tvorbi prema značenjima u jeziku podsjeća na uzrečicu starije filologije »jezik nije matematika«.

VRH STRANICE

5. Neposredno ispred definicije stoje NORMATIVNE I DRUGE KRATICE I ODREDNICE.
Kratice i oznake struka i područja djelatnosti (usp. popis kratica) bilježe da se riječ (ili druga jedinica jezika) upotrebljava u okvirima jedne ili više tih struka ili djelatnosti. (Ne određuje, međutim, da se samo ona i jedino ona tako upotrebljava.) Kratice i oznake znače i to da se riječ (i druga jezična jedinica) upotrebljava u okviru struke i područja neke djelatnosti za razliku od druge koja se općenito upotrebljava u književnom jeziku (u nekom od njegovih stilova).
Odrednice koje govore o funkciji i stilskoj vrijednosti riječi ili jedinice jezika ne idu u red objektivnih datosti u jeziku. Često upućuju na kontekste i situacije o kojima ovise. Podliježu relativiziranju u vremenu i prostoru. Zato se nerijetko preklapaju i kombiniraju u leksikografskom opisu.
U nekim slučajevima riječ (ili druga jedinica jezika) važnija je u Rječniku kao prikazu prirodnog jezika po onome kako ulazi u vokabular ili frazeologiju prirodnog jezika nego po onome što izvorno u nekoj struci znači (usp. zakon spojenih posuda pod natuknicom posuda). Iz rječnika se uči jezik, a ne uči se nijedna znanost (ovdje fizika). (Općenito riječima koje dolaze uz odrednicu term. pristaje kontekst »tako se upotrebljava u toj i toj struci«.)
Prirodni jezik i njegov vokabular nije isto što i terminologija struke ili djelatnosti ili veći ili manji popis zaštićenih proizvoda. Nazivi takvih proizvoda često su zaštićeni pravnim propisima (što se u raznim zemljama različito poštuje), ali u prirodnom jeziku šire se s novim, uopćenim značenjem (usp. konjak, penkala u tekstu Rječnika). Takav podatak jest podatak iz jezika, pa ne mijenja status zaštićenog imena proizvoda. U tekstu Rječnika, u definiciji, ne ulazi se u anegdotu ili u priču o tome kako je došlo do širenja značenja, metonimija itd., nego se predočuje postojeće stanje.

VRH STRANICE

6. Predmet DEFINICIJE u Rječniku jest riječ. Definicija je odgovor na pitanje zašto razni govornici (ljudi koji govore svoj jezik) istom riječju označuju isti pojam. Definicija je sud koji određuje sadržaj pojma. Rječnik hrvatskoga jezika po koncepciji daje prednost i prima na se dužnost da dade leksičku (rječničku) definiciju, dakle da dade sadržaj pojma koji on ima u prirodnom jeziku (jeziku kojim ljudi općenito govore), ali ne zanemaruje ni sadržaje u posebnim slojevima jezika, u prvom redu u znanstvenim i drugim terminologijama i u raznim oblicima literarnog izražavanja (vidi posebno kratice term. i jez. knjiž.). Praktična primjena Rječnika traži da se zadovolje pravila da definicija ne bude preobilna (definitio ne sit abundans), da ne bude ni preuska ni preširoka, da ne zatvara krug (da ne bude cirkularna), da ne bude negativna (da ne kaže što nije, nego što jest), da ne bude u slikama i da bude jasna.
Budući da je predmet definicije riječ, i to svaka riječ (u opsegu Rječnika), slojevit organizam kao što je jezik ne može se podvesti samo pod opis sadržaja pojmova.
Zbog toga se primjenjuju (i kombiniraju) tri postupka: a) definiranje, b) opis upotrebe i c) identifikacija.

a. definiranje
U skladu s rečenim, definicije se daju na što kraći način, kao pojam koji vlada u prirodnom jeziku. To su percepcije prirodnoga hrvatskog jezika, a ne stručna znanja pojedinih znanosti, tehnikâ ili djelatnosti. Npr. sapun nije receptura za izradu sapuna ni kemijsko znanje o sapunu, nego ono po čemu se prepoznaje u prirodnom jeziku: po svrsi i agregatnom stanju. Ipak se neki pojmovi tipični za narodni i kulturni život opisuju šire, bliže enciklopedijskom opisu, kad se ne može očekivati opis u rječnicima stranih jezika ili kad naš jezik čuva svestranija iskustva (Ćić, Dalmacija i dr.). Unutar pojedinih znanja, struka i znanosti izgrađeni su neki pojmovi koji su ustaljeni, prihvaćeni u stručnim knjigama i raspravama kroz duže vrijeme. S njima korisnik Rječnika neminovno dolazi u doticaj. I ti pojmovi dio su našega vokabulara. Oni ne prestaju to biti, ne nestaju iz jezika, čak i ako im se suprotstave neke hipoteze. (Npr. hipoteza da je Bosanska crkva konstrukcija austro-ugarske politike, tj. da ta crkva možda nije ni postojala.) Definicije poštuju etimologiju kad ona olakšava objašnjenje značenja i oštri asocijativnost onoga koji će se služiti Rječnikom. Definicije se daju, gdje je moguće, »iznutra«, onako kako se oblikuju pojmovi u prvobitnoj zamisli, uz druga značenja, uvijek pod brojkom otisnutom masno (npr. 1, 2 itd.).
Uz značenja i definicije, gdje je potrebno, daju se riječi djelomično ili potpuno istog značenja (sinonimi na razini riječi i sinonimi na višim razinama u zoni frazeologije).
b. opis upotrebe
Gramatičke riječi kao što su zamjenice, prilozi i veznici opisuju se po upotrebi. Gramatičke riječi obuhvaćene su u gramatiziranju osnovnom upotrebom i tako svrstane u uobičajene vrste riječi. Rječnik, međutim, pokazuje kako one primaju različite »sadržaje«, kako imaju različite funkcije u rečenici i drugim tipovima organiziranja riječi (u sintagmi), u nadrečeničnoj vezi (diskursu), kad povezuju rečenice (»rečenični prilozi«), kad pretpostavljaju da bi što moglo biti rečeno i sl. Rječnik predočuje gramatici njihovu upotrebu i ujedno ukazuje na to da podjela riječi na vrste – iako tradicionalna i vrlo potrebna u pedagoške svrhe – ne pokriva svu upotrebu riječi u hrvatskom jeziku. Onaj koji se služi Rječnikom može se u to uputiti ako zagleda u članke pod natuknicama međutim, ipak, ovako, ovo, veći itd.
Spomenute riječi (npr. ovako) ujedno uspostavljaju vezu verbalnoga hrvatskog jezika s neverbalnim hrvatskim jezikom (koji čine geste, pokreti i slično), koji se posebno preliva u frazeologiju. Korisnik Rječnika dobiva podatke o pokretima, grimasama i gestama koje se verbaliziraju kao što su (staviti, stavimo) ruku na srce i slične. To su slike koje se općenitije odražavaju u jeziku, a inače se nalaze u raznim krajevima i društvenim slojevima. Postojanje slike izražene jezikom u vezi je sa psihološkim i antropološkim pojmom mišljenja u slikama, koje odstupa, mada ne potpuno, pred logičkim i kauzalnim mišljenjem. Za to zainteresiran korisnik nalazi u Rječniku podatke u definicijama. Odnos dvaju načina mišljenja nazire se u razgovornom sloju jezika s jedne i znanstvenom s druge strane. Verbalizirane jedinice, kad prijeđu u frazeologiju, nalaze se u zoni članka pod znakom kvadrata .
c. identifikacija
Poseban su predmet obrađivanja u leksikografskom članku nazivi biljaka i životinja. Rječnik obuhvaća znatno širi opseg naziva biljaka i životinja od onoga koji bi bio poznat općenito svim izvornim govornicima i u svim društvenim slojevima. Nazivi za običnije životinje i biljke često imaju sinonime, prenesena značenja i frazeologiju. Ti su sadržaji označeni brojkama ili oznakama njihova položaja u jeziku. Kako izbor naziva u Rječniku prelazi općenito prosječna znanja kojima raspolaže izvorni govornik, a i zbog normalne razmjene informacija s rječnicima drugih jezika i stručnih botanikâ, zoologijâ i srodnih knjiga, potrebna je identifikacija koja se postiže prema postojećim običajima navođenjem latinskog naziva. Uza nj daju se i mogući sinonimi:

VRH STRANICE

7. PRIMJERI U UGLATIM ZAGRADAMA:
a. U zoni definicije donose se uglatim zagradama obične veze riječi, takve koje se najteže zapažaju, a obično izazivaju pitanje da li su moguće (položiti ispit ili dati ispit itd.).

Takve veze riječi (kolokacije) realnost su jezika i svojstvo hrvatskog stila u smislu opće (neutralne, nulte, funkcionalne) stilistike, za razliku od prepoznatljivih i neponovljivih pojedinosti u jeziku pisaca, »kako nazivlje, kaže itd. taj pisac«. Kolokacije su naše nesvjesno znanje. Dijele se na nemoguće, moguće i čvrsto vezane. One pokazuju razlike među jezicima u onome što nije propisano običnom gramatikom.
b. U zoni definicije uz riječ pod masnom brojkom (1, 2 itd.), u zoni sintagmatskih veza i u zoni frazeoloških izraza nalaze se primjeri u uglatim zagradama koji služe lakšem razumijevanju i identificiranju natuknice.

VRH STRANICE

8. Članak sadrži ZONU SINTAGMATSKIH IZRAZA pod znakom

U zoni pod znakom trokuta nalaze se sintagmatski, to znači vezani izrazi. Oni su najčešće strukturno dvočlani (počivaju na dvije punoznačne riječi) i čine s riječju koja ih može povezivati jedno značenje. (Sintagmatski izrazi nisu rečenice.) Sintagmatske izraze valja tražiti u Rječniku pod jednom od nosivih riječi. To će obično, gdje je moguće, biti imenica, glagol ili pridjev. Tako se luda kuća nalazi pod lud i pod kuća, a mamutska skakaonica pod mamutski. (Podrazumijeva se obična promjena roda mamutski/mamutska.) Prijedlozi takve izraze samo povezuju, pa takve izraze ne treba tražiti ondje gdje je natuknica prijedlog. Drugo je, dakle, nešto između po strukturi nego rame za plakanje, koje se nalazi pod rame (a ne traži se pod za). Da bi korisnik brže našao što traži, sintagmatski izrazi bilježe se ili pod obje nosive riječi ili pod onom koja se više ističe (imenica pred glagolskom imenicom).

VRH STRANICE

9. U zoni pod znakom kvadrata nalaze se FRAZEOLOŠKI IZRAZI (frazemi) gramatički dovršeni (organizirani kao rečenice sa svim dijelovima) i gramatički nedovršeni kao i veće cjeline:

Posebno je naglašeno kad veze riječi nastaju u dijalogu, replici i drugim kolokvijalnim situacijama (pretpostavljenim okolnostima).
Frazeološki izrazi koji u subjektu i predikatu (ili dijelu predikata) imaju gramatičke riječi vezani su za situaciju i stanovito znanje govornika i sugovornika o tome što se govori. Umjesto razlaganja odgovarajućim riječima što se misli ili tvrdi, oni podrazumijevaju i bitno skraćuju čitave tekstove u razgovornim i dijaloškim situacijama. Usp. zonu pod natuknicama svak svak zna svoju, zatim frazeologizirane veze sve ima svoje i druge.
U oblim zagradama ( ) upozorava se na dijaloške situacije i replike, u kojima se oblikuju posebna značenja riječi ili posebne gramatički dovršene ili gramatički nedovršene frazeološke jedinice u jeziku (one koje imaju svojstva cjelovite izrečene rečenice i one koje ta svojstva nemaju).
U dijaloškim situacijama razvijaju se jezična, posebno gramatička sredstva posebnih veza riječi bez potpuna značenja (npr. kako da ne itd.) u raznim značenjima odobravanja, nijekanja, sumnji u ono što je rečeno, ironiziranja i drugih odnosa koji nastaju u takvim situacijama. Bez poznavanja takvih veza nije moguće strancu koji uči hrvatski ni onome tko prevodi na hrvatski ovladati realnom konverzacijom na hrvatskom jeziku. Takve jedinice jezika daju se bez posebne kratice, uz jednostavne upute da se radi o dijaloškoj situaciji i onome što se kaže na riječi sugovornika ili u komentaru vlastitog izlaganja.
Internacionalne riječi čvrsto uglavljene u razgovorni vokabular lakše i bogatije tvore prenesena značenja i izgrađuju frazeologiju nego riječi konstruirane od domaćih tvorbi, uglavnom u purističke i njima podređene terminološke svrhe. To korisniku pokazuju značenja i zone riječi kao apoteka-ljekarna, avion-zrakoplov, glazba-muzika i druge.

VRH STRANICE

10. ETIMOLOŠKA INFORMACIJA u zoni koja je označena rombom ‚ sastoji se od oznake jezika iz kojega je riječ ušla u naš jezik, opcionalno je tu etimološki znak »postalo je od« i što znači »povezano je s« koji prate porijeklo i srodnost određene riječi.

VRH STRANICE